Ravnih kotara
Između triju mora, pod mitskom planinom, uz najveće jezero gdje sunčana polja rađaju voćem i povrćem, a kamene uzvisine prekirvene aromatičnim biljem hrane mediteranske, srednjoeuropske i otomanske kuhinje što su dolazile s vladarima i ratovima, ravnokotarski i bukovački seljak, kroz povijest više gladan nego sit, pučkom je dovitljivošću osmislio čime prehraniti generacije.
Od brašna češće kukuruznog nego pšeničnog, jaja, nešto ulja, skorupa obranog ovčijeg mlijeka, mladog sira i vode pučki je genij spravio jelo koje su slavile generacije a nazvale ga ne tek pučki već svadbarskim kolačem Kotara i Bukovice. Danas će vam i u inačicama vrhnja i kravljeg sira, a sad često i šećera (kojeg u ona vremena nije bilo "ni za lijek", kako glasi pučka uzrečica) dočarati jednostavnu genijalnost rođenu u nuždi.
Osam tisuća godina traje "oda janjetini" uz janjetinu sa ražnja na prostoru Ravnih kotara i Bukovice. To je jelo starije od carstva i sjećanja. Kad recept nije mijenjan od pramediteranaca i traje koliko i povijest, a stariji je od pismenosti, onda ga ljudi imaju u svojoj prirodi i s njime se slavi rađanje i život i smrt i ispračaj pokojnika.
Naziv pršut dolazi od latinskog »perexsuctum« – osušen. I ovdje kao i na mnogim drugim mjestima označava sušeni svinjski but. Osobitost ovdašnjeg pršuta je, uz kvalitet svinjskog buta kao i svugdje, u izvornost pripreme, ovdašnjoj soli i vjetru zvanom bura. Nemoguće ga je dobiti "instant metodama" uz suvremenu tehnologiju za sedam dana ili koji mjesec. Svinjski se but tlači u jadranskoj soli, potom dimi na hladno i preko dva mjeseca. Slijedi godina dana sušenja u dijelu dana uz ovdašnji sjeverni vjetar - buru. Puše s vrhova planina ka moru suh je i hladan. Bura puše na području od početka (Trsta) do kraja Jadrana (ruba crne gore ka Albaniji). Kolinje, odnosno početak procesa događa se u zimu kada se čeka da krene bura.
Ovdje nije bilo krušnih peći već se kruh radio pod pekom. Kroz burnu povijest kraja s puno gladnih godina radio se rijetko i jeo pomalo. Okrugao, dimenzija koje je diktirala peka, njenim odizanjem ispunjavo je pod njom sačuvanim mirisima kuće i dvorišta i širio osjećaj dobra i blagostanja. Takav je kruh ovdje omiljen i danas.
Arheolozi su nam kazali što su jeli i kako spravljali hranu ljudi koji su ovdje obitavali od početka povijesti. Peka (čripnja, cripnja, arapski i turski -sač), danas češće metalna nego glinena, povijesno začeta s keramičkima, tek kao poklopac oblika polulopte i danas je omiljeni način pripreme svečanog jela. Na zagrijanu površinju ognjišta pladanj napunjen mesom, krumpirom i povrćem, poklopljen pekom, prekirvenom žravicom i vrlim pepelom sprema se dugo i upija sve sastojke i očuva mirise koji opojno ožive u tanjurima.